Neizbježno

Italija je između svibnja 1963. i listopada 1964. spojila na mrežu tri reaktora: Latinu, britanski Magnox na plinu i grafitu; Garigliano, američki kipući; i Trino Vercellese, Westinghouseov tlakovodni. Tri grane, jedna zemlja, dvije godine, isti rudnici i ista industrija. Naručila su ih tri različita poduzeća, dva državna i jedno privatno, prije nego što je elektroprivreda nacionalizirana.

Talijani su bili velikodušni: tri grane znače tri lanca goriva, tri skladišta rezervnih dijelova, tri skupa pogonskih uputa i tri škole operatera. Sve tri elektrane zajedno davale su manje snage nego danas samo Krško. Za tu je cijenu Italija sredinom šezdesetih bila među prve tri-četiri zemlje svijeta po nuklearnoj proizvodnji.

Grana se, u pravilu, ne bira tako.

The Chain

Za termalne reaktore izbor moderatora nije kozmetika nego odluka koja odmah povlači pitanje goriva. Obična voda odlično usporava neutrone, dvadeset sudara i gotovo, ali ih dio usput apsorbira. Taj se gubitak plaća gorivom, pa reaktor na laku vodu traži obogaćeni uranij. Teška voda i grafit traže više sudara, ali gotovo ništa ne apsorbiraju, pa s njima radi i prirodni uranij, ravno iz rudnika, bez centrifuga.

Tu tehnika prestaje biti samo tehnika. Sjeti se centrifuga iz priče o žutom kolaču. Tko bira laku vodu, bira i ovisnost o lancu obogaćivanja, svojem ili tuđem. Tko bira tešku vodu ili grafit, kupuje neovisnost o tom lancu i plaća je drugdje.

Drugo je pitanje hladilo, i logika je slična. Voda dobro odvodi toplinu, ali ključa pri niskoj temperaturi, pa cijeli krug mora biti pod tlakom; odatle debele tlačne posude i cijevi. Plin, u praksi CO₂ ili helij, ne treba toliki tlak i podnosi više temperature, ali slabije odvodi toplinu, pa traži veći protok, veće kompresore, veće izmjenjivače. Tekući metal, najčešće natrij, odvodi toplinu bolje od vode i plina i radi pri atmosferskom tlaku, ali je kemijski nezgodan i uz to neproziran, pa svako održavanje jezgre postaje rad naslijepo.

Treće je pitanje koliko će sve to biti veliko i gdje će stajati, i ono se rijetko piše kao pitanje jer izgleda kao posljedica. Nije. Blok bez tlačne posude traži cijevi i grafit; blok s tlačnom posudom traži kovačnicu koja tu posudu može iskovati iz jednog komada, a takvih je na svijetu uvijek bilo malo.

Četvrto pitanje nitko ne postavlja jer u trenutku odlučivanja izgleda kao detalj strojarstva: od čega je gorivo i u što je zamotano. Odgovor slijedi iz hladila, preko temperature: uz CO₂ na niskoj temperaturi gorivo može biti metalni uranij u oblozi od magnezijeve slitine, što je jeftino i neutronski štedljivo, a čim se temperatura podigne, metal se ne da zadržati i prelazi se na uranijev dioksid u čeliku ili cirkoniju. Ista britanska grana prošla je oba oblika: AGR je zadržao grafit, podigao temperaturu i time je bio prisiljen napustiti magnezij.

Račun za taj odgovor ne stiže kasno nego rano, i onda ne prestaje. Metalni uranij u magnezijevoj oblozi reagira s vodom, pa se takvo istrošeno gorivo ne može držati u bazenu godinama; iz reaktora izlazi nakon nekoliko godina rada i mora se preraditi u roku od mjeseci. Zemlja koja je odabrala tu kombinaciju obvezala se na pogon za preradu prije nego što je prvi element uopće izvađen, a to nigdje nije stajalo kao odluka.

Ostaje pitanje: ako voda apsorbira neutrone i tjera te na centrifuge, zašto danas više od osam od deset reaktora na svijetu radi upravo na njoj? Zato što se ta dva troška ne plaćaju u isto vrijeme ni iz istog džepa. Teška voda i veliki grafitni blok su kapital, unaprijed, iz vlastite bilance. Obogaćivanje je pogonski trošak, razvučen na desetljeća, i kupuje se od nekoga tko je tvornicu već sagradio za druge svrhe. Uz to je lakovodna jezgra manja po jedinici snage, a voda joj je istodobno moderator i hladilo: izgubi li je, izgubila je i odvod topline i usporavanje, a bez usporavanja lančana reakcija stane sama od sebe. Isto svojstvo koje je tjera na centrifuge daje joj i gašenje besplatno.

Ti argumenti ne govore o neutronskoj ekonomiji, u kojoj laka voda gubi, nego o onoj s novcem, i objašnjavaju zašto je lakovodna grana postala zadana. To je razlog koji se dao izgovoriti naglas, napisati u obrazloženju i braniti pred nekim tko ga je mogao odbiti.

Napiši pitanja jedno ispod drugog i dobiješ stablo odluka. Pomnoži mogućnosti i dobiješ tablicu s puno polja. Povijest ih je popunila pet-šest, a tablica danas izgleda ovako: tlakovodni sedamdeset i tri posto svjetske flote, teškovodni jedanaest, kipući deset, grafitni s vodom i grafitni s plinom zajedno nešto ispod pet, brzi dva komada. Ostatak tablice su prototipovi, slijepe ulice i pokoja ideja koja čeka drugi pokušaj.

Svaka je zemlja krenula od svojih ulaznih podataka, rudnika, kovačnica i tvornica, i oni su joj suzili izbor. Zatvorili ga nisu. Prevagu je često donosila politika ili vojna ambicija, ponekad jedan čovjek na pravom mjestu, i taj je dio mogao ispasti drugačije. Isti lanac koji je odredio granu — moderator, gorivo, hladilo, veličina, obloga — svaki put naplaćuje i negdje drugdje, u pogonu ili materijalu čiju svrhu obrazloženje nikad nije moralo priznati.

Another Brick in the Wall

Prva industrijska grana bila je grafitna. Blok grafita, doslovno složen od tisuća obrađenih komada kao zid, kanali probušeni kroz njega, gorivo od prirodnog uranija u kanalima, i nešto što kroz njih struji i odnosi toplinu.

Britanci su počeli s plinom. Calder Hall je 1956. spojen na mrežu i svijet ga pamti kao prvu komercijalnu nuklearnu elektranu; grana se zvala Magnox, po slitini kojom je gorivo bilo obloženo, a kasnije je izrasla u AGR, s uranijevim dioksidom umjesto metala i višom radnom temperaturom. Francuzi su radili isto pod imenom UNGG, uranium naturel graphite gaz, i zvali su to filière française, francuska grana, s naglaskom na française.

Sovjeti su isti blok grafita hladili običnom vodom umjesto plinom. Voda bolje odvodi toplinu, pa jezgra može biti manja po jedinici snage, ali apsorbira neutrone, pa gorivo mora biti blago obogaćeno, oko dva posto. Tako je nastao RBMK, reaktor bez tlačne posude, sastavljen od tisuću i nešto pojedinačnih kanala pod tlakom, i to je bila stvarna prednost u zemlji koja je imala grafit i cijevi, a usko grlo u velikim kovačnicama.

Magnox, UNGG i RBMK dijele jednu osobinu: gorivo se mijenja dok reaktor radi, kanal po kanal, bez zaustavljanja. Objašnjenje je gorivna ekonomija i točno je. Jezgra se ne mora graditi s velikim viškom reaktivnosti da bi izdržala do sljedećeg remonta, a raspodjela snage oblikuje se time koji se kanal puni i kad: gorivo u središnjim kanalima vodi se do većeg sagorijevanja nego na rubu, i jezgra radi ravnomjernije od one koja se puni odjednom svake godine i pol.

Ista osobina ima i drugo lice, i inspektori gledaju baš to. Plutonij pogodan za oružje traži kratko ozračivanje, jer što gorivo duže stoji u jezgri, to se u njemu skuplja više plutonija-240, izotopa koji oružje čini nepouzdanim. Reaktor koji se puni jednom u godinu i pol vadi gorivo koje je za tu svrhu odavno pokvareno, i vadi ga pred svjedocima, jer se mora zaustaviti. Reaktor koji se puni u pogonu može izvaditi element nakon nekoliko tjedana, bez zaustavljanja i bez ijednog vanjskog znaka. Zato se nadzor nad takvim postrojenjima ne svodi na brojanje elemenata u remontu nego traži trajno praćenje svakog kanala.

U Britaniji obveza prerade nije ni stigla kao trošak jer je pogon već stajao ondje. B204 je otvoren 1952., četiri godine prije Calder Halla, da izdvaja plutonij iz goriva Windscaleovih reaktora, i od kraja pedesetih preuzeo je i Magnox gorivo. Namjenski pogon za Magnox, B205, otvoren je 1964. i radio do srpnja 2022. Grana koja se ne može odabrati bez prerade odabrana je u zemlji koja je preradu već imala i imala razlog da je hrani.

Tvrdilo se da civilno gorivo nije išlo u oružje. Prva pražnjenja goriva iz pet nominalno civilnih Magnox reaktora otišla su u vojnu zalihu, Calder Hall je proizvodio vojni plutonij do kraja osamdesetih, pogon za preradu bio je jedan, a razlika između vojnog i civilnog postojala je u evidenciji materijala.

Grafitne grane danas je malo, ali je tvrdokornija nego što se obično misli. Tri su britanske elektrane u razgradnji, a preostale četiri produljene su do ožujka 2030., Heysham 1 i Hartlepool zadnji put odlukom uprave EDF-a 23. srpnja 2026., nakon pregleda stanja grafitnih jezgri. Pucanje grafita jedino je što tu granu stvarno ograničava, i za njega ne postoji rješenje osim smanjenja snage pogođenog reaktora: moderator je ujedno noseća konstrukcija kroz koju prolaze gorivni kanali, pa se ne može zamijeniti a da se reaktor ne rastavi. Britanija je jedina zemlja na svijetu koja još pogoni grafitne reaktore hlađene ugljikovim dioksidom. Francuska je grana ugašena. Od RBMK-ova danas radi sedam blokova, svi u Rusiji, i njima se dozvole produljuju, Lenjingradu 3 i 4 na pedeset godina rada, dok se grade zamjenski tlakovodni blokovi.

Heavy Fuel

Kanada poslije rata nije imala postrojenje za obogaćivanje. Imala je uranij, imala je iskustvo s teškom vodom iz ratne suradnje, i iz te je polazne točke izrastao PHWR, poznatiji kao CANDU. Teška voda kao moderator i kao hladilo, prirodni uranij kao gorivo, i gorivni kanali umjesto jedne velike tlačne posude, pa se gorivo mijenja u pogonu, isto kao kod grafitnih, i s istim dvostrukim licem.

Neovisnost o obogaćivanju plaća se drugdje. Teška je voda skupa, postrojenje je razgranato, a svaka od stotina cijevi pod tlakom je granica koja može popustiti.

Grana se izvozila desetljećima: Indija sedamdesetih, Južna Koreja i Argentina osamdesetih, Rumunjska i Kina do 2007. Nakon toga nijedna nova zemlja nije ušla. Pakistan, koji je svoj CANDU kupio još šezdesetih, ugasio ga je 2021. i zamijenio kineskim tlakovodnim reaktorima. Ugovor za dovršetak blokova 3 i 4 u Cernavodi, potpisan u studenom 2024. i prvi novi CANDU projekt od 2007., otišao je postojećem korisniku. Ti su blokovi nedovršeni stajali više od trideset godina.

Indija je od te grane napravila nešto što nitko drugi nije. Umjesto da ostane kupac, pretvorila je teškovodni reaktor u temelj vlastitog trostupanjskog programa, s prirodnim uranijem u prvom stupnju, brzim reaktorima u drugom i torijem u trećem, i danas je jedina zemlja koja gradi teškovodne reaktore u seriji.

Rumunjska je poseban slučaj druge vrste. Pregovaralo se sa svima: uz kanadski CANDU u igri su bili njemački i švedski reaktor, a sovjetski VVER do samog kraja. Rumunjska je 1978. potpisala licencni ugovor s kanadskim AECL-om, uz povoljan kredit. Obrazloženje odluke bilo je gorivna neovisnost, i stvarna je: prirodni uranij i teška voda znače da se i gorivni elementi i sama teška voda mogu proizvoditi u zemlji, što je Rumunjska poslije i napravila. Kanadski reaktor ujedno nije bio sovjetski, što je unutar Varšavskog pakta bilo poruka samo po sebi. Treći razlog, sposobnost za plutonij, nije zapisan nigdje gdje bi ga netko morao braniti.

Ta se tri razloga ne isključuju, i to je poanta. Rumunjska je stranka Ugovora o neširenju od 1970. Godine 1985. u Institutu za nuklearne energetske reaktore u Piteštiju tajno je prerađena jedna gorivna šipka ozračena u američkom istraživačkom reaktoru TRIGA. Dobivena su dva miligrama plutonija, i to je ostalo skriveno od inspektora do 1992. Iste je godine Agencija utvrdila kršenje. Godine 1986., prema istrazi norveške policije, dvanaest i pol tona norveške teške vode otišlo je iz Rumunjske u Indiju mimo nadzora. Ništa od toga nije došlo iz Cernavode. Ali institut sagrađen za elektranu poslužio je i drugoj svrsi, i sposobnost je upotrijebljena, samo ne za ono za što je službeno postojala. Rumunjski izvori nakon 1989. vojni program zovu Dunav i datiraju ga u 1978., u istu godinu kao i ugovor s Kanađanima; službeni dokumenti ne kažu ni ime ni godinu.

Argentina je kupovala s obje strane. Uz CANDU u Embalseu ima i dva Siemensova reaktora u Atuchi: ista teška voda, isti prirodni uranij, ali u tlačnoj posudi umjesto u kanalima. To je polje tablice koje nitko drugi nije popunio.

Yellow Submarine

Tlakovodni reaktor osvojio je svijet iz podmornice. Pedesetih je američkoj mornarici trebao stroj koji stane u trup broda, radi mjesecima bez zraka i ne rasipa prostor. Obična voda kao moderator i hladilo, obogaćeni uranij, sve kompaktno i pod tlakom. Nautilus je zaplovio 1955.

Dvije godine kasnije ista je tehnologija proradila na civilnoj mreži u Shippingportu. Ne isti reaktor, uvećan, kako se to obično prepričava. Prva jezgra Shippingporta došla je iz otkazanog programa nuklearnog nosača zrakoplova: gusto sjeme od uranija obogaćenog na 93 posto, okruženo pokrivačem od prirodnog uranija. U pokrivaču je pod neutronima iz sjemena nastajao plutonij, i fisija u pokrivaču davala je otprilike polovicu snage jezgre. Reaktor koji je utemeljio komercijalnu tlakovodnu flotu radio je dijelom na gorivu koje je sam proizveo.

Kraj mu je bio jednako neobičan kao početak. Godine 1977. u istu tlačnu posudu ugrađena je posljednja jezgra, ovaj put od torija-232 i uranija-233, i pet je godina radila kao pokus koji je trebao odgovoriti na pitanje može li obični tlakovodni reaktor oploditi više goriva nego što potroši. Nakon gašenja 1982. jezgra je rastavljena i izmjerena šipku po šipku: na početku 501 kilogram fisilnog materijala, na kraju 508. Sedam kilograma više nego što je ušlo, unatoč tome što je pet godina proizvodila struju. To je jedini put da je oplodnja dokazana u termalnom reaktoru. Gorivo nikad nije prerađeno, a program je ugašen.

Kako je jedna jezgra iz otkazanog nosača postala predložak za tri četvrtine svjetske flote, objašnjava jedan raspored ovlasti. Hyman Rickover vodio je mornarički pogonski program u Bureau of Shipsu i istodobno je bio šef ogranka za pomorske reaktore unutar odjela za razvoj reaktora u Komisiji za atomsku energiju. Jedan čovjek, dvije institucije, jedan program. Kad je 1953. odlučeno da se novac otkazanog nosača preusmjeri u civilnu elektranu, Komisija glavnu odgovornost nije dala nekom novom timu nego upravo toj organizaciji. Uz tehnologiju je došlo i sve ostalo: standardi izrade, sustav kvalitete, škola operatera, i dobavljači koji su već imali iskustva s radom po tim standardima. Kad su američke elektroprivrede sredinom šezdesetih počele naručivati, tlakovodni reaktor bio je ponuda s najrazvijenijim lancem dobave i gotovim kadrom. Nisu birale fiziku. Kupovale su gotov paket, da ne moraju same izmišljati toplu vodu: kadar, dobavljače, sve što bi inače morale sastavljati.

Sovjetska škola iste logike zove se VVER, vodo-vodjanoj energetičeskij reaktor. Ista fizika, isti krugovi, parogeneratori položeni vodoravno umjesto uspravno. Susjedstvo ih poznaje iz Paksa, Mochovaca i Temelína.

Tlakovodne susjedstvo poznaje i s druge strane. Krško je Westinghouseov tlakovodni reaktor, u komercijalnom pogonu od siječnja 1983., i bio je prva nuklearna elektrana zapadnog tipa izgrađena u socijalističkoj zemlji. Nijedan od tehničkih kriterija to ne objašnjava, i ne bi ni mogao. Tehnologija se kupuje izvana upravo onda kad nemaš vlastitu koja bi te ograničila ili usmjerila. Kad kovačnica i centrifuga nema, odluka se ne donosi po njima nego po onome što je preostalo: tko prodaje, pod kojim financijskim uvjetima, i što sve ulazi u paket.

Simple Man

U kipućim reaktorima voda ključa u samoj jezgri i para ide ravno na turbinu. Ovaj put nema podmornice: General Electric razvio je tu granu sredinom pedesetih izravno za civilnu mrežu, a prva komercijalna elektrana proradila je 1960. u Illinoisu.

Nema parogeneratora, nema tlačnika, manje opreme, jedna granica manje. Cijena je turbinska dvorana pod radiološkim nadzorom i fizika dvofaznog toka, vode i pare istodobno u jezgri, koju je teže modelirati i kontrolirati nego običnu tekuću vodu pod tlakom.

To što je ova grana jedina imala samo jedan razlog, struju, ne govori ništa o njezinoj sigurnosti. U Fukushimi su bili kipući reaktori.

Fast Car

Grana bez moderatora. Brzi neutroni, gusto i bogato gorivo, i hladilo koje neutrone gotovo ne usporava. Natrijeva je jezgra dvadeset i tri puta teža od vodikove, pa joj neutron u sudaru preda malo energije i spektar ostaje brz.

Vjerojatnost da brzi neutron izazove fisiju nekoliko je stotina puta manja nego kod sporog, i to se plaća obogaćenjem i zbijenošću. Ide se na to zato što brzi neutron radi nešto što spori ne može.

Nagrada je velika, na papiru. Brzi reaktor može od U-238, onog plodnog izotopa kojeg je u prirodnom uraniju najviše, uzgajati plutonij-239. Reaktor koji proizvodi više goriva nego što troši bio je san pedesetih, kad se činilo da uranija na svijetu ima malo. Onda se pokazalo da ga ima puno i da je jeftin. Motiv je ispario. Ostali su natrij, koji gori u dodiru sa zrakom i vodom, i ekonomika koja se ne da složiti.

Ostala je i jedna asimetrija. Lakovodni reaktor koji izgubi vodu izgubi i moderator i stane sam od sebe. Brza jezgra koja izgubi natrij dobije još brži spektar i u sredini joj reaktivnost naraste. To se rješava oblikom jezgre, spljoštenjem i natrijevim prostorom iznad nje. Rješava se, ne nestaje, pa se plaća slobodom u projektiranju. Isti izbor koji je donio gorivnu izdašnost oduzeo je gašenje koje lakovodna grana dobiva besplatno.

Popis je neugodan. Fermi-1 u Michiganu djelomično je otopio gorivo 1966. i ugašen je 1972. Superphénix, jedini pokušaj pune komercijalne veličine na Zapadu, spojen je na mrežu 1986. i do zadnjeg proizvedenog kilovatsata u prosincu 1996. skupio je ekvivalent 278 dana rada punom snagom. Monju je prvu struju dao u kolovozu 1995. i četiri mjeseca kasnije stao zbog curenja natrija i požara; ponovno je pokrenut 2010., istog je ljeta u posudu ispao manipulator, i u dvadeset i dvije godine postojanja skupio je oko 250 radnih dana. Odluka o razgradnji donesena je 2016.

Danas komercijalno rade dva, oba u Belojarsku. Kineski CFR-600 dosegao je prvu kritičnost 2023., s prvom jezgrom na visoko obogaćenom gorivu koje je isporučila Rusija; prva serija stigla je 2022. Je li i kad spojen na mrežu, Kina ne objavljuje. Indijski PFBR postao je kritičan 6. travnja 2026., nakon više od dvadeset godina gradnje, a na mrežu još čeka dozvolu regulatora. Kritičnost nije isto što i pogon; Monju je bio kritičan 1994. i punom snagom nikad nije radio. Ako proradi, Indija će biti treća zemlja s brzim reaktorom komercijalne veličine, a druga u kojoj takav danas radi. PFBR ima pokrivač od U-238 i namijenjen je upravo onome zbog čega je grana i izmišljena.

A onda se dogodilo nešto što se nije očekivalo s te strane. TerraPower je 23. travnja 2026. počeo gradnju nuklearnog dijela Natriuma u Kemmereru u Wyomingu, nakon što je američki regulator 4. ožujka izdao građevinsku dozvolu, prvu za komercijalni ne-lakovodni reaktor u više od četrdeset godina. Natrium je natrijem hlađeni brzi reaktor, ali ne oplođuje. Nema pokrivač od U-238 i radi na uraniju obogaćenom na blizu dvadeset posto, iznad komercijalnih pet, a ispod granice od koje se uranij vodi kao visokoobogaćeni. Prodaje ga spremnik rastaljene soli sa strane, koji sprema toplinu i pušta postrojenje da skoči s 345 na 500 megavata kad mreži zatreba. Grana izmišljena da riješi nestašicu goriva vratila se sedamdeset godina kasnije da riješi promjenjivost mreže.

Grana nije mrtva. Samo joj od pedesetih stiže sljedeće desetljeće, i svaki put stigne pod drugim izgovorom.

Filière

Izgovor pretpostavlja da postoji pravi razlog koji se skriva. Pravog razloga u jednini nikad nije ni bilo.

Pogledaj izmjenu goriva u pogonu: jest gorivna ekonomija i jest najkraći put do vojnog plutonija, i nijedan dokument nikad nije morao reći što od toga. Pogledaj obogaćivanje: isti lanac daje gorivo i daje oružje, a razlika je u tome koliko dugo pustiš centrifuge da rade. Pogledaj pokrivač od U-238: uzgoj goriva i proizvodnja plutonija su ista pojava opisana dvama rječnicima. Pogledaj Rumunjsku 1978.: neovisnost o tuđem obogaćivanju, distanca od Moskve i sposobnost za plutonij, tri razloga iza istog potpisa.

To je ono što stablo odluka ne pokazuje. Ne da su motivi bili prikriveni, nego da se nisu dali razdvojiti. Odluka koja se može objasniti na tri načina ne mora biti obranjena nijednim.

Granica je potpis. Prije potpisa se raspravljalo, i to ozbiljno; Rumunjska je 1978. imala na stolu četiri ponude i netko je morao napisati obrazloženje. Poslije potpisa o grani se više nikad nije raspravljalo, jer je uvijek pri ruci barem jedan razlog koji te godine dobro zvuči. Obrana je potrebna samo na početku.

Ekonomski argument time nije opovrgnut. Kapital unaprijed protiv pogonskog troška razvučenog na desetljeća objašnjava zašto je lakovodna grana postala zadana, i to je objašnjenje javno i provjerljivo. Samo odgovara na drugo pitanje. Zemlja koja bira granu s najboljom strukturom troška ne mora ništa skrivati; zemlja koja tu granu bira zato što ista odluka rješava i nešto drugo ne mora ni ona. Izvana se ta dva slučaja ne razlikuju.

Da je politika bila umiješana, nije nalaz; elektroenergetski sustav je infrastruktura o kojoj ovisi životni standard cijele zemlje i bilo bi neobično da nije. Višestruki motivi također nisu nalaz sami po sebi, jer ih ima i odluka o tome što ćemo ručati. Nalaz je da je ta višestrukost ovdje bila nosiva. Ručak ne treba obranu. Nuklearni je program u pravilu treba, a ovi je nisu trebali, jer je svaka odluka imala i tehničko i ekonomsko objašnjenje spremno u istom potpisu.

Zato Italija nije anomalija nego dokaz, i to tek u drugom krugu. Prvi krug ne dokazuje ništa: tri poduzeća, tri kupca, tri strana partnera, i nitko iznad njih tko bi mogao odlučivati za sve. Rascjepkanost objašnjava tri grane bez ijedne riječi o motivima. Poslije nacionalizacije 1962. ENEL je bio jedini kupac u zemlji. Godine 1969. zatražio je ponude za naprednije verzije sve tri postojeće tehnologije i naručio kipući reaktor. Tada, kad je zemlja konačno imala nekoga tko je mogao dovesti prvi krug u pitanje, prvi krug nije doveden u pitanje. Nitko nije morao objasniti što će s ostale dvije grane, ni zašto su uopće kupljene.

Jedina grana koja je od početka imala samo jedan razlog danas drži svaki deseti reaktor i nikad nije služila ni oružju ni pogonu brodova. Švedska je ostala na kipućoj grani nakon što joj je teškovodna pukla na dvama gospodarima: Marviken je projektiran da daje i struju i plutonij, od plutonija se odustalo prije nego što je dovršen, a do struje nikad nije stigao. Zapeo je na vlažnoj pari i nestabilnosti reaktora, nikad nije napunjen gorivom i ugašen je 1970. Prvi švedski kipući reaktor naručen je već 1965.

Kad grani otpadne razlog, grana ne otpada. Mijenja razlog. Magnox je nastao za plutonij i prodan kao struja. Tlakovodni je nastao za podmornicu i prodan kao ekonomija. Brzi je nastao za nestašicu uranija i gradi se za fleksibilnost mreže. AGR danas radi i zbog razloga koji 1965. nitko nije mogao napisati: u ožujku 2026. britanska je vlada sa sto milijuna funti vratila u pogon tvornicu bioetanola u Wiltonu, jer se iz nje vadi ugljikov dioksid, bez kojeg AGR nema čime nadopunjavati hladilo, a uvoz je postao nepouzdan. Ista je tvornica pola godine ranije zatvorena zbog trgovinskog sporazuma sa Sjedinjenim Državama. Grana iz 1965. radi dijelom zato što je etanolska tvornica ponovno otvorena.

Zato se nacionalni programi rijetko gase zbog fizikalnog problema. Gase se usput, kad netko izvan programa rješava neko drugo pitanje. UNGG je ugašen odlukom o industrijskoj politici. Superphénix je zatvoren koalicijskim dogovorom. Talijanske su elektrane pale nakon referenduma 1987., zbog reaktora druge grane u drugoj zemlji. Gorivna ekonomija tada nije bila argument ni za koga. Nijedna od tih odluka nije donesena po kriterijima po kojima je program o sebi mislio. Program koji nikad nije morao obraniti izbor grane nije se ni naučio braniti, pa kad je obrana zatrebala, i to pred publikom koja nije pitala za faktor iskorištenja, nije je imao.

Račun vrijedi razvrstati po tome je li se mogao vidjeti u trenutku potpisa. Račun za natrij bio je vidljiv i prihvaćen. Neprozirnost i gorivost natrija poznate su od pedesetih i primljene su kao cijena oplodnje, samo se oplodnja nikad nije naplatila. U Britaniji Magnoxovu oblogu i preradu koja iz nje slijedi nije trebalo ni računati jer je pogon već postojao i bio je razlog, ne trošak. Zemlje koje su granu kupile bez takvog pogona ovisile su o tuđem. Pucanje grafita 1965. nitko nije mogao predvidjeti.

Samo je treća kategorija stvarno fizika, i u njoj je do danas završila jedna jedina grana.

Rickover je sjedio u dvjema institucijama. Kanađani su ponudili kredit. Rumunjska je htjela tri stvari odjednom. Ništa od toga nije bilo nužno. Odluka koja se ne mora braniti ne mora ni biti dobra; treba joj samo netko tko je te godine potpiše. Da je jedna od tih dviju Rickoverovih funkcija pripala nekom drugom, da je izbor u nekoj zemlji ispao malo drugačije, da se Černobil dogodio pet godina kasnije ili nikad, tablica bi imala popunjena druga polja i izgledala bi jednako neizbježno.

Za trideset godina netko će je prebrojati i bit će u pravu. Samo neće imati stupac za to tko je te godine bio u sobi i koliko je razloga imao odjednom.