Tehnologije

Okrugle brojke

Five-Year Warranty

Biraš klimu. Proizvođač deklarira devetnaest decibela, na što dodaješ rezervu, jer proizvođači navode najbolji slučaj. Jamstvo je pet godina. Koliko će uređaj stvarno raditi, ne piše nigdje. Vjerojatno deset, možda i više od petnaest.

Sunčana elektrana projektira se na trideset godina. Nakon toga mijenjaš panele.

Sigurnosni dokaz za odlagalište istrošenog nuklearnog goriva računa se na sto tisuća godina.

Ista osoba, isti tjedan. Za devetnaest decibela računaš rezervu jer ne vjeruješ tablici. Za sto tisuća godina postoji dokument čije brojeve ne propituješ.

Every Watt Leaves a Trace

Nema ljudske djelatnosti bez otpada. Hodamo planetom, uzimamo što nam treba i ostavljamo duboki trag. Ponekad je to kompost. Ponekad plastika koja će nadživjeti sve nas i naše unuke. Pitanje nikad nije hoće li biti otpada nego što ćemo s njim.

Hidroelektrane volimo. Volimo velike vode. Impozantna brana, ogromno jezero, elektrana bude gotovo turistička atrakcija. Fosilne su tu dovoljno dugo da smo zaboravili kad su stigle. Počelo je lokalno, s rudarima i rudnicima, pa smo se navikli na tornjeve i sivilo. Gradimo ih u zabiti da nas ne podsjećaju na sebe, i uglavnom uspijeva. Ugljen ostavi brda pepela; završi u nasipu ili cementu i nikoga ne uznemiruje.

Vjetroelektrane su u početku izgledale kao dobra ideja. Onda smo primijetili buku, vibracije, vizuru, pa ih selimo na more. Gdje vizure ima manje. Solarne su zanimljive dok su na našem krovu, tada imamo osjećaj kontrole i vlastite, jeftine struje. Na pustoj kamenitoj padini, mogu proći. Kad su na susjednom polju, tad već imamo prigovor. Razgradili smo ih zasad malo, i to se svelo na plitko zakopane lopatice i papir koji obećava da ćemo zbrinuti panele. Tko i kako, ne sjetiš se ni pitati.

Nuklearke su poseban slučaj. Tu su već sedamdeset godina i još uvijek ih nismo baš prihvatili. Previše znanstvene ili previše strašne, teško je reći. Homer Simpson nije pomogao. A ni tijek događaja nije išao na ruku: taman kad nuklearci uzmu zalet i počnu pričati o novim elektranama, dogodi se akcident. Pokrene se ciklus vijesti, rasprave, uvjeravanja da je sve sigurno, što nikad nikoga ne uvjeri. Da je sve bilo u redu, ne bi bilo ni vijesti.

Nuklearni trag je najmanje vidljiv od svih i jedini oko kojeg se pola stoljeća raspravlja. Ne u dimnjaku, ne u potopljenoj dolini, nego u pitanju koje nitko ne voli: a kamo s tim gorivom kad je gotovo?

What Goes Around

Ljudi koji su pedesetih i šezdesetih odlučivali o nuklearkama nisu previdjeli otpad. Uračunali su ga u ciklus koji se većinom nije dogodio, što je nešto sasvim drugo.

Pretpostavka je bila da je uranij rijedak. Iz nje slijedi sve: gorivo ide na preradu, plutonij u oplodne reaktore, ostatak je mali i čeka. Gorivo nije otpad nego međuprodukt.

Pretpostavka je pala jer uranija ima više nego se mislilo. Cijena je pala, izvaditi novi ispalo je jeftinije od izdvajanja starog, pa su i oplodni reaktori pali na istom računu. Plan je pao na ekonomiji, a povjerenje u njega još 1974., kad je Indija testirala napravu s plutonijem iz istraživačkog reaktora. Prerada se poslije nije vratila, jer između izvedivog i isplativog postoji razlika.

Francuska i Japan nisu odustali. PUREX izdvaja uranij i plutonij, plutonij se vraća kao MOX, ostatak ide u staklo. Brojka koja se navodi je 96 posto i točna je kao masa koju je moguće izdvojiti; stvarna ušteda prirodnog urana je reda deset do dvadeset posto. Kao ekonomski argument, to je mršavo. Japanski pogon u Rokkashou trebao je raditi od 1997. Rok je dosad pomican dvadeset i sedam puta i trenutačno glasi fiskalna 2026., koja završava u ožujku 2027., što ostavlja dovoljno prostora za dvadeset i osmi.

Gorivo je u međuvremenu promijenilo kategoriju. Godine 1965. bilo je međuprodukt, danas je otpad, a s njim se nije dogodilo ništa. Promijenila se cijena urana i jedan indijski test.

Two Problems, One Word

"Radioaktivni otpad" je jedna riječ za dva različita problema, i to je izvor većine zbrke u svakom razgovoru o toj temi.

Nisko i srednje radioaktivni otpad su rukavice, alati, filtri, dijelovi opreme, mulj iz obrade vode. Oko devedeset sedam posto volumena i oko pet posto aktivnosti, i rješava se zgradom. Betonski kompleks, površinski ili plitko ukopan, s barijerama i nadzorom, na skali od nekoliko stotina godina. Nije trivijalno, ali je građevinski projekt. Popis zemalja koje su ga izvele nalazi se na kraju teksta i dulji je nego što bi rasprava o "neriješenom problemu otpada" dala naslutiti.

Istrošeno nuklearno gorivo i visoko radioaktivni otpad su manje od tri posto volumena i nose oko devedeset pet posto aktivnosti. Vremenska skala je geološka, pa je i rješenje takvo.

Prvi korak je bazen. Istrošeno gorivo ide u vodu dok toplina i aktivnost ne padnu. Nakon nekoliko godina može u suhe spremnike na površini. To je skladištenje, privremeno rješenje. Radi desetljećima i traži nadzor cijelo vrijeme.

Duboko geološko odlagalište je podzemni kompleks u stabilnoj stijeni, nekoliko stotina metara ispod površine, s barijerama koje se slažu jedna u drugu. Bakreni spremnik, bentonit, matična stijena, u nordijskoj izvedbi. Kod prerade prva barijera je staklo.

Alternative su provjerene i odbačene. Svemir pada na cijeni i na tome što raketa ponekad ne poleti. Orbita ne dolazi u obzir, ondje bi otpad samo čekao sudar i povratak kroz atmosferu. Ozbiljne varijante bile su izlazak iz Sunčeva sustava ili put u Sunce, a druga je skuplja, jer treba poništiti gotovo trideset kilometara u sekundi kojima Zemlja kruži. Za crnu rupu bi trebalo strpljenja. Najbliža poznata udaljena je oko tisuću i pol svjetlosnih godina, pa bi teret na Voyagerovoj brzini stigao za dvadesetak milijuna godina. Usput bi pao na razinu ishodne rude. Poslali bismo crnoj rupi rudaču.

Ostale rute nisu prošle bolje. Ocean je zabranjen Londonskom konvencijom od 1993., subdukcijske zone rade na krivoj skali i bez kontrole nad odredištem. Žive su ostale samo duboke bušotine: pet kilometara ravno dolje, ispod svake vode koja još razgovara s površinom. Ozbiljna ideja s praznim popisom izvedenih.

Dva problema, dva rješenja, dvije skale. Tiskaju se u istoj rečenici, i u njoj oba izgledaju nerješivo.

Decades

Druga zanimljiva vremenska linija su kalendari ljudskih događaja.

Finska je prve studije o odlaganju napravila kasnih sedamdesetih, a lokacije počela tražiti 1983. STUK je 4. kolovoza 2026. objavio sigurnosnu ocjenu: postrojenje ispunjava zahtjeve i nema prepreke za izdavanje pogonske dozvole. Odluku donosi vlada, vjerojatno na jesen. Pola stoljeća od prve studije do posljednjeg potpisa, i taj je postupak usput nadživio svaku vladu koja ga je dotakla i jednu gradnju reaktora koja je kasnila trinaest godina.

Kanada je proces počela 2010. i lokaciju odabrala u studenom 2024. Yucca Mountain je 1987. amandmanom dobila status jedine lokacije koja se istražuje, i nakon petnaestak milijardi dolara ondje se godinama ne događa ništa.

Finska ima izgrađeno odlagalište i regulatorov pečat. Nevada ima tunel i račun.

Rješenje postoji, izvedeno je, provjereno je, i vrijedi sto tisuća godina. Ta zadnja brojka se izgovori posljednja, kao pečat.

Full Stop

Sto tisuća godina nije mjera opasnosti. To je mjesto gdje sigurnosni dokaz staje.

Opće smjernice uz švedski propis traže da procjena po mogućnosti pokrije milijun godina, detaljnu analizu rizika za prvih tisuću, a kriterij rizika primjenjuju do sto tisuća. Nakon toga se izračunati rizici mogu koristiti za raspravu o zaštitnoj sposobnosti odlagališta. Broj ne nestaje. Prestaje biti kriterij i postaje tema za razgovor.

Nešto slično radi i katalog scenarija. Metodologija se zove FEP, značajke, događaji, procesi, i svaka stavka dobije odluku: ulazi u račun ili ne ulazi, i zašto. Meteorit ne ulazi. Švedski katalog to obrazlaže u dvije točke. Prva je da je vjerojatnost udara dovoljno velikog da ošteti odlagalište, baš na tom otisku, iznimno mala. Druga je da bi izravna posljedica takvog udara, uništenje lokalne ili regionalne biosfere uključujući ljude, bila znatno teža od radiološke.

Doza bi tog dana bila najmanji od naših problema. To je napisano, obrazloženo, i potpuno je razumno. Nije izračun nego prosudba o tome što je vrijedno računanja, i takva prosudba stoji na dnu svakog broja u dokumentu, uključujući onaj koji se izgovara posljednji.

Further and Beyond

Trideset do sto godina. Istrošeno gorivo je sad u bazenima i suhim spremnicima, na lokacijama elektrana, i traži aktivno upravljanje, novac i ljude. Odlagalište je u ovom horizontu očito potrebno, alternativa mu je neprekinut nadzor na površini, dakle više institucionalnog optimizma, ne manje. Označavanje ne postoji kao pitanje. Svi znaju gdje je, upisano je u katastar, ondje rade ljudi.

Prvih nekoliko stoljeća aktivni su fisijski produkti, cezij i stroncij, s poluživotima oko trideset godina, i do petsto godina ih praktički nema. Zatim preuzimaju aktinidi, ponajprije plutonij i americij, i vuku dok aktivnost ne padne prema razini rude, što je za izravno odloženo gorivo red veličine sto tisuća godina.

A sad priča o plutoniju. PUREX iz goriva izvadi uranij i plutonij; americij i kurij ostaju u staklu i drže prvih nekoliko tisućljeća, pa ciklus "bez aktinida" ne postoji ni kod Francuza. Ono što izdvajanje stvarno mijenja nije račun za uranij nego koliko sve to traje: gorivo pada na razinu rude na skali od sto tisuća godina, staklo bez plutonija na skali od desetak tisuća. Red veličine.

Za ostatak postoji i istraživački program, particija i transmutacija: izdvojiti americij i kurij pa ih spaliti u reaktoru ili akceleratorskom sustavu, čime bi se rok na papiru skratio na stoljeća. Na papiru je od osamdesetih.

Na kraju, sto tisuća godina. Aktivnost je pala na razinu ishodne rude. Ono od čega se štitilo praktički više ne postoji. Odlagalište je rupa u stijeni s nešto kamenja u sebi.

Prozor je ono između. Otvara se oko petstote godine, kad institucijama istekne svaki razuman rok trajanja, a materijal je i dalje opasan. Zatvara se na skali od deset tisuća godina ako je gorivo prerađeno, sto tisuća ako nije. Francuska i Japan nisu birali između zatvorenog i otvorenog ciklusa. Birali su, ne nužno svjesno, koliko će taj prozor biti dug: koliko dugo se moraju oslanjati na to da će ih netko razumjeti.

Marker in the Sand

Unutar tog prozora stvari doista izgledaju smiješno.

Američko ministarstvo energetike sazvalo je 1981. Human Interference Task Force, skupinu inženjera, arheologa, lingvista i komunikologa, s jednim zadatkom: smanjiti vjerojatnost da netko slučajno iskopa ono što smo zakopali. Rok iz zadatka bio je deset tisuća godina, i nije došao iz fizike nego iz propisa u nastajanju; američka je agencija za okoliš u nacrtu standarda horizont ograničenja postavila na deset tisuća godina, pa je semiotika dobila rok trajanja iz službenog lista prije nego je propis bio gotov. Radili su tri godine. Preporučili su spomenike, arhive, raspršivanje zapisa po svjetskim knjižnicama i prenošenje predaje. Iz istog kruga došao je i prijedlog atomskog svećenstva. Izvedeno nije ništa.

Panel koji je sazvala Sandia vratio se na isto 1993., za WIPP, i složio sedam načela. Prvo je da lokacija mora biti označena. Šesto je da materijali moraju biti bez vrijednosti za recikliranje, što je uljudan način da se kaže kako najvjerojatniji budući posjetitelj nije znatiželjni geolog nego netko tko traži bakar.

Američki propis traži oznaku, i traži da bude trajna koliko je izvedivo. Rok ne navodi. Finska je iz istog materijala izvela suprotan zaključak pa ne traži oznaku. Traži da regulator uredi trajno bilježenje podataka, da se lokacija upiše u registar nekretnina, da se rezervira zaštitna zona i da se dubina odabere tako da upad bude težak.

Poruka budućnosti ide u katastar. Ista uredba traži da se sigurnosni dokaz obnovi svakih petnaest godina, i to je stvarni horizont planiranja. Petnaest.

In the Year 2525

Sto tisuća godina unatrag vodi do ljudi koji su anatomski bili mi. Nisu ostavili ništa što možemo pročitati. Pismo je staro pet tisuća godina. Neandertalci su trajali oko tristo pedeset tisuća godina i nema ih.

Vrsta će vjerojatno postojati. Čitanje je otvoreno pitanje. Institucije sigurno ne. U oba smjera, unatrag i unaprijed, sto tisuća godina izgleda isto: netko tko nam je ravan, i s kim se ne može dogovoriti ništa.

Onkalo je ipak izgrađen, i to nije bila vježba. Izgrađen je zato što gorivo postoji sada, u bazenima, i zato što je jedina alternativa da ga netko čuva zauvijek. To se opravdava na sto godina i ne treba mu sto tisuća.

Brojke s kraja dokumenata imaju biografije. Deset tisuća godina bio je američki propis iz 1985.; kad je sud 2004. presudio da je proizvoljan, jer vršna doza kod Yucce pada iza njega, novi je propis za Yuccu rekao milijun. Sto tisuća, brojka iz nordijskih dokumenata, otprilike je jedan glacijalni ciklus: dokaz mora preživjeti sljedeće ledeno doba, pa je led postao horizont. Tri brojke, tri biografije. Radiološke konstante nema ni u jednoj.

Pitanje nije je li sto tisuća godina pretjerano. Pitanje je tko je sljedeći ovlašten pomaknuti horizont, i hoće li to opet biti led, sud, ili prvi put netko tko brojku izabere naglas.

Popis A: odlagališta nisko i srednje radioaktivnog otpada

Radioaktivni otpad ima svaka zemlja, i one bez ijedne elektrane: medicina, industrija, istraživanje. Tko nema odlagalište, skladišti, obično centralizirano.

U pogonu ili izgradnji:

Francuska: CSA Soulaines-Dhuys (od 1992.), Cires Morvilliers (VLLW, od 2003.); CSM La Manche popunjen 1994., pod nadzorom
Španjolska: El Cabril (1992.)
Ujedinjeno Kraljevstvo: LLWR Drigg (1959.)
Švedska: SFR Forsmark (1988., proširenje u tijeku)
Finska: Olkiluoto VLJ (1992.), Loviisa (1997.)
SAD: Clive (Utah), Richland (Washington), Barnwell (Južna Karolina), Andrews (Teksas), Oak Ridge (Tennessee)
Japan: Rokkasho (1992.)
Južna Koreja: Gyeongju (2015., podzemni silosi)
Kina: Beilong (Guangdong), Gansu (sjeverozapad), Feifengshan (Sečuan)
Indija: pripovršinska odlagališta uz nuklearne lokacije (Trombay i druge)
Češka: Dukovany (elektranski otpad), Richard i Bratrství (institucionalni)
Slovačka: Mochovce
Mađarska: Bátaapáti (2012., u stijeni na 250 m), Püspökszilágy (1976., institucionalni)
Rumunjska: Băița Bihor (institucionalni)
Ukrajina: Buryakivka i kompleks Vektor (černobilska zona)
Rusija: Novouralsk (2016.) i druge lokacije operatera NO RAO
Norveška: Himdalen (1998.)
Južna Afrika: Vaalputs (1986.)
Argentina: Ezeiza
Brazil: Abadia de Goiás (otpad nesreće u Goiâniji, 1997.); Centena (u izgradnji od 2026.)
Njemačka: Konrad (bivši rudnik željezne rude)
Belgija: Dessel (površinsko)
Slovenija: Vrbina, Krško (silos)
Bugarska: Radiana kod Kozloduja
Litva: Stabatiškės kod Ignaline
Kanada: NSDF Chalk River (dozvola 2024.)

U planu:

Hrvatska: Trgovska gora (u postupku)
Rumunjska: Saligny (za otpad iz Cernavode)
Italija: Deposito Nazionale (karta pogodnih područja objavljena, lokacije nema)
Australija: Napandee kod Kimbe, dozvola poništena na sudu 2023., program vraćen na početak
Danska: odlaganje planirano oko 2073., do tada skladištenje
Nizozemska: centralizirano skladištenje (COVRA), odlaganje planirano oko 2130.

Popis B: istrošeno gorivo i VRAO, lokacije i planovi

Finska: Onkalo, Olkiluoto. STUK 4. kolovoza 2026.: nema prepreke za pogonsku dozvolu; odluka vlade slijedi
Švedska: Forsmark (Söderviken); gradnja od siječnja 2025., pogon planiran oko 2035.; enkapsulacija u Oskarshamnu
Francuska: Cigéo, Bure; zahtjev za dozvolu podnesen 2023., u ocjeni; zakonska reverzibilnost sto godina
Švicarska: Nördlich Lägern (kombinirano odlagalište VRAO i NSRAO); zahtjev za opću dozvolu studeni 2024., odluka vlade očekuje se oko 2029.
Kanada: Wabigoon Lake Ojibway Nation / Ignace, Ontario; lokacija odabrana studeni 2024., regulatorni postupak od 2026., pogon 2040-ih
SAD: Yucca Mountain, zakonski jedina lokacija od 1987., projekt stoji; WIPP radi, ali za vojni transuranijski otpad
Njemačka: potraga za lokacijom po StandAG-u; zakonski cilj 2031., službene procjene sežu do sredine stoljeća i dalje
Ujedinjeno Kraljevstvo: GDF postupak; u igri Mid Copeland i South Copeland (Cumbria) te Theddlethorpe (Lincolnshire)
Japan: "literature surveys": Suttsu i Kamoenai (Hokkaido, 2020.), Genkai (Saga, 2024.), Minamitorishima (2026., prvi pokrenut na inicijativu države)
Južna Koreja: posebni zakon izglasan u veljači 2025.; međuskladište do 2050., odlagalište do 2060.; podzemni laboratorij kod Taebaeka
Kina: podzemni laboratorij Beishan (Gansu), gradnja od 2021.; odlagalište oko 2050.
Rusija: podzemni laboratorij u Nižnekanskom masivu kod Železnogorska
Češka: četiri kandidatske lokacije (Janoch, Horka, Hrádek, Březový potok); odabir do 2030.
Španjolska: decentralizirana skladišta po 7. općem planu (2023.); odlagalište oko 2073.
Belgija: načelna odluka o dubinskom odlaganju 2022.; lokacije nema
Nizozemska: odlaganje planirano oko 2130.
Ukrajina: centralno suho skladište u pogonu; odlagalište nije locirano
Indija: postupak odabira lokacije nije pokrenut
Slovenija i Hrvatska: gorivo iz Krškog u suhom skladištu na lokaciji; odlagalište prema strategiji oko 2093.